Čaša punoljetstva

Home/Recenzija/Čaša punoljetstva

Čaša punoljetstva

Prvu čašu Dingača popio sam u ljeto 1978. na svadbi u Trpnju. Udavala se sestra mog dobrog prijatelja, mještanina, i kad smo pratili mladu za selo Pijavičino, svi smo dobili po deci nekog vina koje se čuvalo samo za lijek i za specijalne prilike kao što je ta. To se vino nije moglo nigdje kupiti, a, istina, ono ne bi bilo toliko specijalno i toliko obavijeno misterijom i raznim mitskim pričama da ga je mogao svako kupiti. Okusa se ne mogu baš tačno sjetiti, mada ga nisam nikad zaboravio. Znam da je nas klince to vino tako “puklo” da su nam se momentalno uši zacrvenjele.

Mlada je bila izrazito lijepa, tek izašla iz srednje škole, a mladoženja se zvao Ivo Skaramuča, i u tom momentu sigurno nije imao pojma da će dvadeset godina kasnije sloviti za najpoznatijeg privatnog proizvođača Dingača u svijetu. Kao i svi Pelješčani, imao je svoj “redovni” posao (prvo lučki kapetan, pa zatim direktor tvornice plastike u Pijavičinu), a vinarstvom se bavio onako usput, u sklopu porodične tradicije. Kao i svi drugi “individualni poljoprivredni proizvođači”, u doba jematve bi većinu grožđa predao u zadrugu u Potomju, a nešto bi se ostavljalo “za kućne potrebe”.

Legenda kaže da su seljaci stoljećima na magarcima prelazili preko brda iznad sela Potomje i obrađivali vinograde uz more, pa je jematva Dingača počinjala krajem juna i trajala bi do polovice oktobra, jer je cijeli urod valjalo prenijeti na jednom ili dva magareta. Početkom sedamdesetih kroz brdo je probijen tunel i napravljena cesta do mora, pa se sada vinogradima može prići i traktorom, ali je magare postalo zaštitni znak “državne” vinarije i našlo se na prvoj etiketi s kojom je ovo vino otišlo u svijet.

Dingač Ive Skaramuče ima sve što je potrebno za vrhunsko teško crno vino: visok postotak alkohola (i do 15 posto), predivnu tamnocrvenu boju sa odsjajem purpurno-ljubičaste uz rub čaše, kroz koju svjetlost ne prolazi lako, punoću i zaokrugljenost okusa svojstvenu najboljim australskim širazima (gotovo da se može zagristi), off-dry suhoću, i aromu koja je svojevrsna kombinacija slatko-trpkog šumskog voća, prije svega kupina i crnog ribiza, i pikantnog, reskog ali decentno doziranog traga cimeta i sandalovine u pozadini. Nakon gutanja ostaje “naknadni okus” (aftertaste), koji traje “skoro po’ ure”. Ima i dosta suhe tvari, naročito željeza, pa ga je potrebno prije konzumiranja dekantirati, ili bocu uspraviti bar dva sata prije otvaranja. Ima, dakle, sve, osim tri stvari (vrijeme, vrijeme i vrijeme, rekli bi Francuzi).

Dakle, ako imate neku ušteđevinu, sad je vrijeme da kupite desetak kartona Skaramučinog Dingača, da ih sakrijete u neki dobar podrum i zaboravite na njih sljedećih desetak godina.

Što se pisca ovih redaka tiče, on bi svih deset kartona Skaramučinog Dingača dao za onaj jedan deci sa početka ove priče.

Ne zato što se tada pravilo bolje vino, nego zato što je meni bilo osamnaest godina.

Preuzeto sa bhdani.com

By | 2017-02-08T22:49:21+00:00 September 1st, 2010|0 Comments

Leave A Comment