September 2010

Prvu čašu Dingača popio sam u ljeto 1978. na svadbi u Trpnju. Udavala se sestra mog dobrog prijatelja, mještanina, i kad smo pratili mladu za selo Pijavičino, svi smo dobili po deci nekog vina koje se čuvalo samo za lijek i za specijalne prilike kao što je ta. To se vino nije moglo nigdje kupiti, a, istina, ono ne bi bilo toliko specijalno i toliko obavijeno misterijom i raznim mitskim pričama da ga je mogao svako kupiti. Okusa se ne mogu baš tačno sjetiti, mada ga nisam nikad zaboravio. Znam da je nas klince to vino tako “puklo” da su nam se momentalno uši zacrvenjele.